Posve sam nes(p)retna

*zamislite si ovdje neku pjesmu. Boomp3 nije na mojoj strani...*

Koliko me ovdje dugo nije bilo *briše prašinu*

Prije svega moram reći da se nisam vratila.
A-a.
Još uvijek sam na praznicima
*popravlja papirnati suncobrančić u ananas-čaši*

Post pišem zbog nagovaranja nekih blogera.
*istina: zapravo je samo čekala neku izliku da upadne na blog editor i natipka jedan post*

Kada bih imala samo jednu želju, zaželjela bih da nema zlih ljudi.
Oh, upravo sam pobila većinu ljudske populacije. :)
Preformulirat ću: zaželjela bih da se ljudi ne mogu ponašati zlobno.
Tko je to uopće počeo?
Tko je bio taj prvi koji je učinio nešto loše drugome? Tko je bio taj zbog kojega je počela osveta i zbog kojega djeca uče zlo ponašanje od svojih roditelja?
Tko je kriv za sve ono nasilje na televiziji?

Da mogu, uzela bih olovku i gumicu u ruke i svim ljudima bih izbrisala probleme i nacrtala osmijehe.
U početku bi to bilo lijepo, ali kasnije...
Problemi se nikada ne bi mogli izbrisati do kraja. Uvijek bi ostale udubljene crte koje se nikada ne bi mogle pobrisati, a ljudi bi zaboravljali kako se rješavaju problemi i nikada ih ne bi riješili.
Stalno bi se smijali. Stalno. Više nitko ne bi znao kada je netko dobro, a kada loše. Zaboravili bi pokazivati emocije.
...
Kakav bih loš umjetnik ja onda bila!


Nije li to fascinantno?
Postoji pola milijuna blogova i među pola milijuna blogera ti naletiš baš na nekoga.
Jednoga pojedinca koji ti se čini poseban.
I onda naiđeš na još jednog...
I još jednog...
I na kraju se stvori mala grupica blogera koji su ti svi posebni. I za svakoga se vežeš.
Lijepo je to kada imaš svoju grupicu 'poznanika' među kojima se osjećaš svojim. Znaš da možeš biti onakav kakav jesi i oni te neće zbog toga manje cijeniti.
To ti je kao da si osnovao grupicu prijatelja za koje znaš da će te probuditi nakon dosadne zabave i reći ti 'Hajde. Napokon je gotovo. Idemo kući', koji te neće ostaviti da ležiš na podu i pustiti te da se probudiš ujutro kada dođe teta spremačica ranom zorom u šest ujutro čistiti, a ti ćeš samo pitati 'Hej, gdje su svi nestali? Jel' itko zna kojim putem se ja mogu vratiti kući???'
(previše američkih serija)



Željela bih se zahvaliti *duboki udah*
njoj, njoj, njoj, njoj, njoj, njoj, njoj, njoj, njoj, njoj i... njemu.

*pokušava ih sve zagrliti*
*ruke su joj prekratke*
*grli svakoga posebno*

Eto. :) Nadam se da nisam nikoga zaboravila. Ako jesam, vičite! (i to vrlo jako jer mi je sluh malkice slabiji u zadnje vrijeme).
*ne trudite se shvatiti prema kojem su redosljedu poredani linkovi. nisu niti prema važnosti, niti prema abecedi*

Mogla sam napisati neki lijepi, mudri post. Mogla sam, ali nisam.
Prije nego što okrivite lijenost… Okrivite lijenost.
(imajte na umu da nisam posjetila blog editor preko mjesec dana)